Osnovni financijski termini

Financije (engl. finance, njem. Finanzen, Geldwesen), 1. ekonomska disciplina koja proučava tržišta novca i kapitala, institucije i sudionike, politike nabave, financijskih sredstava i njihovu distribuciju, povremenu vrijednost novca, teoriju kamata i cijene kapitala; 2. zajednički imenitelj za sve poslove povezane s novcem, od pojedinca preko poduzeća i nacionalne privrede do svjetske privrede. U ekonomskoj teoriji financije su razgranata disciplina: javne, privatne, društvene, poslovne, fiskalne, monetarne itd. Termin osobne financije označava da su to financije pojedinca i/ili obitelji.

Prihod su svi redoviti ili jednokratni novčani tokovi koje dobije pojedinac i/ili obitelj iz različitih izvora: plaća, mirovina, honorari, dobit od kapitala, pozitivne kamate od depozita. U obzir je treba uzeti i sve prihode koje npr.daje država-novčana pomoć, isplate sa zavoda za zapošljavanje, naknade za bolovanje i porodiljski… Mogu biti i izvanredni prihodi: dobit iz igara na sreću, isplata premije osiguranja ili nasljedstvo.

Rashod (engl. expenses, njem. Ausgaben, Aufwendungen) je suprotno prihodima, označava davanja u novcu i robi za nastale obveze. To su sve vrste troškova pojedinca i/ili obitelji: režije, prehrana, odjeća, troškovi automobila, putovanja,…... S obzirom na namjenu rashodi se dijele na redovne, izvanredne te rashode financiranja. Ljudi često ne shvaćaju koliko potroše za pojedine dobrine ukoliko ne vode detaljnu evidenciju, mali mjesečni izdaci mogu na godišnjem nivoju postati dovoljno veliki da značajno utječu na kućni proračun (npr. kavica, cigarete…). Zbog toga treba voditi evidenciju baš svih troškova i odricati se manje važnim dobrotama u korist štednje i bržega postizanja postavljenih ciljeva.

Proračun (engl. budget, njem. Budget) je plan prihoda i rashoda pojedinca ili obitelji za određeno razdoblje.
 
Takva predviđanja prihoda i rashoda čine se radi osiguranja kontinuiteta u financiranju, ali i kontrole i pojedinih aktivnosti (npr.kontrola plana prihoda i rashoda) Obično se donosi za razdoblje od godine dana. Potrebno je bilježiti sve prihode i rashode i upisivati ih u njihove kategorije kako bi dobili stvarnu financijsku sliku pojedinca i/ili obitelji. Npr. pojedini rashodi (provizije kod plaćanja uplatnicama) su veoma mali ali se tokom godine nakupe do značajnih iznosa. Pravilnim vođenjem kućnog budžeta (engl. cash budget) se upisuju svi iznosi novčanih primitaka i izdataka na mjesečnoj, tjednoj pa čak i dnevnoj osnovi i kontroliraju sa planom tj.mogućnostima. Temeljna mu je svrha osigurati da pojedinac i/ili obitelj uvijek raspolaže s dovoljno gotovine za podmirenje svojih obveza tj. da je obitelj likvidna.

Planiranje proračuna ili budžeta

Da bi mogli uspoređivati prihode i rashode moramo napraviti nacrt-godišnji plan za nadzor. Namjena je da ljudi održavaju ravnotežu među prihodima, rashodima i štednje. Osim toga financijski plan pomaže kod alokacije novca među različite kategorije rashoda (izdataka, troškova) obzirom na postavljene ciljeve i financijske obaveze.
 
Ocjena budućih neto prihoda za određeno vremensko razdoblje (obično 1 godina)
 
Budući neto prihodi se ocijene na osnovi prošlih, koje prilagodimo obzirom na promjene (npr.napredovanje na poslu donosi obićno višu plaću, ili očekujemo kapitalni gubitak…). Planiranje prihoda omogućuje predvidjeti iznose namijenjene pokrivanju životnih troškova i štednji odnosno ulaganju. Kod planiranja budućih prihoda je bolje biti konzervativan, nego kasnije žaliti zbog prevelike potrošnje i posljedično upasti u dugove.
 
Određivanje očekivane potrošnje
 
Kod određivanja izdataka, potrebnih za život, pomaže nam kategorizacija troškova za različite namjene. Najlakše je početi kod fiksnih troškova (eng. fixed expenditures) među koje se ubrajaju troškovi u određenom razdoblju na koje pojedinac nema utjecaja (npr.mjesečni izdaci za otplatu različitih kredita). Nato opredijelimo varijabilne izdatke (eng.variable expenses). Njih je moguće kontrolirati i postići promjenu njihove visine, to su one kategorija gdje možemo tražiti mogućnosti i puteve za njihovo smanjenje i posljedično povećati iznos namijenjen štednji.
 
Određivanje financijskih ciljeva
 
Sa određivanjem financijskih ciljeva pojedinci mogu opredijeliti stvarni iznos, kojega moraju uštedjeti u određenom vremenskom razdoblju. Financijski ciljevi se razlikuju između pojedinaca i vremensko se mijenjaju. Među osnovne financijske ciljeve spada npr.kupnja auta, kupnja stana, otplata duga, štednja za ljetovanje ili zimovanje… ili viši iznos namijenjen štednji ili ulaganju. Nabrojeni financijski ciljevi se razlikuju i glede na ročnost njihovog ispunjenja. Puno lakše je realizirati kratkoročne ciljeve (npr.štednja za odmor) nego dugoročne (npr.kupnja nekretnine). Zato se za svaki postavljeni cilj opredijeli vremenska prioriteta, ovrednosti te predvidi svota za njegovu realizaciju.
 
Višak ili manjak
 
Razlika među planiranim prihodima i rashodima određuje svotu predviđeno za štednju i ulaganje.Usporedba med tako predviđenim i želenim iznosom (određenim sa ciljevima pojedinca) pokaže da lis u bile želje pojedinca previsoke. U tom primjeru mora pojedinac i/ili obitelj povećati prihode, smanjiti troškove ili sniziti svoje ciljeve.
 
Određivanje stvarnih prihoda i troškova u određenom vremenskom razdoblju
 
Tako pripremljen proračun sa predviđenim iznosima treba svaki mjesec uspoređivati sa stvarnim iznosima te tako ustanovimo, da li dolazi među njima do većih odstupanja i kod kojih kategorija se ta odstupanja događaju. Ako za određene stvari manjka novca, pokušamo dodatna sredstva dobiti na račun manje potrošnje ostalih stvari ili sa smanjenjem fonda namijenjenoga štednji. Preporuka je: »Prvo plačaj sebi«. Što znači da se prvo odvoje sredstva namijenjena štednji, razlika se potom namijeni potrošnji. Time izbjegnemo situaciju, da prvenstveno dugoročni ciljevi ne bi bili nikada ispunjeni.
 
Ocjena nužnosti promjena kod osobnog proračuna
 
U primjeru da su raskoraci među planiranimi i stvarnimi iznosi u proračunu preveliki, potrebna je ponovna ocjena prihoda i troškova. To posebno važi za područja, gdje su razlike obično najveće (izdaci). Ako stvarni izdaci premašuju planirane, njihovo sniženje najlakše postignemo sa smanjenjem promjenljivih troškova (npr.niži proračun za slobodno vrijeme, troškove restauracija,…).Za stroži zahvat treba ponovo odrediti osobni proračun. Koji puta je potrebno ponovo odrediti financijske ciljeve, ovrednotiti ih te postaviti nove prioritete u odnosu na troškove postizanja ciljeva.

Osobna bilanca stanja prikazuje financijsko stanje pojedinca i/ili obitelji u određenom trenutku. Uključuje sredstva, koja pojedinac i/ili obitelj posjeduje, obaveze odnosno dugove koje ima, te uključuje neto vrijednost imovine.
 
Znači, važno je pripremiti spisak osobne imovine i ocijeniti njeno vrijednost. Kod toga treba uzeti u obzir sve obaveze i financijske planove, koji su vezani na samo upravljanje imovinom. Izrada osobne bilance stanja omogućuje otkrivanje »skrivene« imovine, koju pojedinac često zaboravi. Kod popisa imovine je važno uzeti u obzir poštenu tržnu vrijednost (eng.fair market value) a ne kupovnu ili čak buduću vrijednost.
 
Osobna bilanca stanja je namijenjena prepoznavanju promjena u osobnoj imovini, koje bi možda dovele do gubitka nadzora nad upravljanjem njome, te je time moguća pravovremena intervencija i otklanjanje problema.

Neto vrijednost imovine (eng.net worth or equity) je razlika između cjelokupne vrijednosti sredstava i svih obaveza. Neto vrijednost imovine određuje nivo bogastva pojedinca, odnosno to je mjera koliko je imovina pojedinca stvarno vrijedna.
 
Ako obaveze premašuju raspoloživa sredstva ima neto vrijednost imovine negativan predznak, pojedinac se u tom primjeru bori sa insolventnošću (osoba duguje više nego što ima raspoloživih sredstava). Suprotno, visoka pozitivna neto vrijednost imovine još ne znači bogastvo (npr.studentu roditelji plaćaju sve troškova, pa može uštedjeti cijelu stipendiju). Različite neto vrijednosti imovine su tako međusobno usporedive na osnovi bolje ispunjenih financijskih ciljeva. Kod planiranja osobnih financija je znači važno, da gospodarenje sa neto imovinom ide u smjeru postizanja postavljenih osobnih ciljeva u predviđenom vremenu.

Likvidnost (engl. solvency, liquidity, njem. Zahlungsfähigkeit, Liquidität) je svojstvo imovine ili njezinih pojedinih dijelova da se mogu pretvoriti u gotovinu dostatnu za pokriće preuzetih obveza. Stoga je likvidnost jedno od osnovno načelo dobrog upravljanja financijama pojedinca i/ili obitelji. Likvidnost se nerijetko definira kao sposobnost pojedinca i/ili obitelji da pravovremeno podmiruje svoje obaveze.
 
Da bi se održala željena likvidnost (koeficijent likvidnosti – odnos između sredstava i kratkoročnih obveza – veći od 1), neophodno je strogo planiranje financijskih tijekova, prije svega tijekova novčanih i neto-obrtnih sredstava.

Insolventnost (engl. insolvency, njem. Zahlungsunfähigkeit, Insolvenz, fr. insolvabilitè) je nesposobnost za plaćanje, situacija u kojoj fizička osoba (poduzetnik, tvrtka ili druga pravna osoba) nije u mogućnosti podmiriti dospjele obveze plaćanja u rokovima njihova dospijeća – tzv. tehnička insolventnost.
 
Može se pojaviti kao privremena insolventnost u kojoj postoje određeni zastoje u plaćanjima dospjelih obveza ili pak kao trajna insolventnost u kojoj se potpuno obustavljaju plaćanja i nalazi se pred stečajem.
 
Izraz insolventnost označava i situaciju u kojoj dugovi premašuju vrijednost imovine, tj. kada neto-imovina postane negativna – tzv. pravna ili bilančna insolventnost. U oba slučaja insolventnost izaziva teške posljedice jer vjerovnici poduzimaju akcije za zaštitu svojih interesa kod insolventnog dužnika. Insolventnost se smatra osnovnim financijskim povodom stečaja.

Raspoloživa financijska sredstva za štednju i/ili ulaganje (angl.net income or contribution to savings) se opredijeljuje sa razlikom među svim primljenim prihodima po oporezivanju i svim novčanim izdacima. S tim novcem možemo štedjeti ili ulagati i tako povećavati osobnu imovinu.

Potrošački kredit (engl. consumer credit, njem. Verbraucherskredit) je konzumni kredit, pojam koji obuhvaća raznovrsno i rašireno potrošačko kreditiranje građana ili domaćinstava. Iako ga narodna izreka spominje kao “sirotinjsku majku”, ovaj kredit je i vrlo važan instrument ekonomske politike.
 
Gospodarsko mu je značenje u tome da omogućava potrošnju iznad trenutačno raspoloživih sredstava građana, što s druge strane omogućava bržu i veću prodaju robe i oživljava – podržava privrednu aktivnost. Predmet potrošačkog kreditiranja su tzv. trajna potrošna dobra veće vrijednosti: namještaj, automobil, bijela tehnika i sl. – u pravilu roba za čiju je kupovinu potrebno štedjeti duže vrijeme. Kredit omogućava kupovinu takve robe bez ušteđevine, s tim da otplaćujući kredit građanin naknadno i prisilno štedi.
 
Ali neracionalni potrošački krediti su i generator tzv.dužničke krize i veliki »žderač imovine«.